Kada sat na glavnom trgu izgovori poslednje sekunde stare godine i nebo se raznese jarkim eksplozijama svetla, Saša Matić stane pred mikrofon s pogledom koji nosi čežnju prošlih vremena. Njegov glas, topao i dubok, poseje zrno nostalgije u grudima publike, prizivajući uspomene na detinjstva, prve ljubavi i trenutke koje želimo da zaustavimo – makar na tren.
Dok reflektori bacaju svetlosne snopove po snegu koji se nežno topi pod nogama, Saša otpočne prvu baladu – onu o prolaznosti. „Gledam snove koje sam sanjao kad sam bio mlad,“ peva on, i u tim rečima prepoznajemo sopstvene prve nade. Iako decenije prolaze, a mi menjamo lica i puteve, taj glas vraća nas onom trenutku kad smo verovali da su sve zvezde naše.
Prvi refren te večeri postaje melanholična molitva: svi pevamo „Vratite mi dane bez brige“, dok se koplje svetla vatrometa presijava po očima. U tom zajedničkom vapaju, spajamo prošlost i sadašnjost – znajući da nas sećanja oblikuju, ali ne i određuju. Balada postaje terapeut, a mi, slušajući je, osećamo utehu da niko nije sam sa svojim nostalgijama.
Saša potom prebaci u vedriji ton i doda stih: „I opet hoću da sanjam nove snove.“ Tada publika zadrhti u očekivanju prelaza iz tuge u nadu. Reflektor na trenutak zatreperi zeleno, obećavajući novi početak, i svaka nota gradi most od uspomena ka novim stvarima koje ćemo stvoriti.
Count-down se približio novoj godini, a Saša je poslednjim stihovima „Život je pesma kojom pišem sebe“ ponovo upozorio da smo i mi autori svojih priča. Dok su se poslednje konfete raspršile, publika je znala da je upravo otpjevala sopstveni manjak i potpisala novo poglavlje.